Pošto sam prilično istraživala o privrženosti, mogla bih reći, mjesecima, koji su se pretvorili u godinu, ali tako to nekad ide. Pronašla sam informaciju kako je jedno od najmoćnijih saznanja u psihologiji i psihoterapiji otkrivenje koncepta privrženosti. Svjesna sam da ima više takvih najmoćnijih otkrića, međutim, kao velika obožavateljica ovog koncepta, složila bih se da je njegova važnost iznimna.
Iako samo znanje teorije o privrženosti neće donijeti do direktne promjene ponašanja i razbijanja obrazaca privrženosti koje su usvajani tijekom ranog djetinjstva, ono će zasigurno pomoći objasniti neke situacije za koje ste svjesni da vam donose teškoće i pomoći vam odlučiti želite li ih početi mijenjati. Upravo sam iz tih razloga odlučila posvetiti seriju tekstova ovoj temi.
Zato àjmo reći nešto o privrženosti..
Privrženost je tema koja je zasigurno imala utjecaj na važne stvari u vašem životu, a da toga niste potpuno svjesni. Način na koji reagirate u stresnim situacijama, način na koji ulazite u sukobe s partnerom, zašto se nekako uvijek nađete u partnerskim odnosima za koje nekako i sami znate da neće uspjeti, ali ipak vas nešto tjera da još malo izdržite i vidite hoće li biti bolje, reakcije koje imate prema svojem djetetu kad niste možda najbolje raspoloženi i sl.
Sve su to primjeri koji predstavljaju manifestacije privrženosti koje se odigravaju sada u odnosima, a izgradili smo ih nekad mnogo ranije u odnosu s našim primarnim skrbnikom.
Privrženost se definira kao dispozicija djece da traže blizinu i kontakt sa specifičnom figurom u određenim situacijama, a posebno kad su uplašeni, umorni ili bolesni. Sigurno možete odmah prizvati u misli npr. situacije bolesti, kada dijete doziva mamu, baku, tatu da dođu i budu fizički kraj njega ili kada se dijete zaigra, a onda se nešto iznenadno dogodi što uplaši dijete te ono u sekundi bude uz majku ili oca ili neku drugu primarnu figuru. To su samo neke od manifestacija privrženosti.
Privrženost se smatra urođenim kapacitetom kojeg ima svaki predstavnik ljudske vrste. Što bi značilo da svatko od nas ima određene moždane strukture koje su podešene na način da „traže“ privrženost. Zapravo, ne postoji osoba koja nije na neki način kao dijete bila privržena ili izgradila odnos privrženosti. To je osnovna ljudska potreba koja podrazumijeva intiman odnos između roditelja i djeteta. Ukoliko ste imali traumatično djetinjstvo, ako niste živjeli s roditeljima ili vas je odgajala baka, teta, to nikako ne znači da niste bili privrženi ili da vaš organizam nije imao potrebu biti privržen nekome. Nekako je u literaturi najčešće riječ o roditelju, odnosno majci, ali radi se zapravo o primarnom skrbniku, nekome tko je imao najznačajniji utjecaj na nas, tko je u najvećoj mjeri bio uključen naš odgoj. Naravno, tu se stvari kompliciraju ukoliko skrbnik nije adekvatno odgovarao na naše potrebe, ako je odgovarao, ali vrlo nepredvidljivo iz naše dječje perspektive, ako su se naši skrbnici mijenjali ili čak ako smo imali situacije gdje smo na kratko ili dulje vrijeme bili odvojeni od naših figura privrženosti. Međutim, o tome će biti više riječi u narednim tekstovima.
Važno je istaknuti kako postoje 4 ključne stvari koje nam pomažu kako bismo bolje razumjeli kako privrženost funkcionira.
Zdrava privrženost prije svega podrazumijeva sigurnu bazu djetetu kako bi moglo istraživati svijet oko sebe. Sjetite se jeste li u trenucima nervoze, napetosti, zabrinutosti oko nekih egzistencijalnih stvari jeste li raspoloženi za učenje novih stvari, istraživanje nečega što vas zanima i sl., ili samo želite vidjeti i riješiti tu konkretnu stvar koja vas brine i na koju odlazi vaša energija. Najvjerojatnije ovo drugo, a slično je i s djetetom kad je u distresu. Ukoliko dijete ima konstantan osjećaj nesigurnosti te ima osjećaj nepredvidljivosti, dijete donosi zaključak da je svijet nije sigurno mjesto niti da će njegove potrebe biti zadovoljene te je manje prijemčivo za učenje novih stvari. Dakle, ako roditelji vjeruje da je svijet strašan i opasan te da je jedini način da zaštiti dijete da ga stalno drži pod kontrolom te da mu ne dozvoli da sam istražuje, tada će i dijete vjerovati slično.
Druga važna stvar kod privrženost jest pojam tzv. sigurne luke. U trenucima kad je dijete suočeno s prijetnjom ili anksioznosti, figura privrženosti daje mu utjehu
i podršku. Ukoliko dijete nema dostupnu ili prisutnu sigurnu luku, dijete brzo uči da njegove figure privrženosti nisu u mogućnosti konzistentno zadovoljavati njegove potrebe. Dijete bez sigurne luke uči da se drugim ljudima ne može vjerovat te da je svijet nepredvidljiv i nekonzistentan. Zamislite samo jedan dan u kojem ne znate što očekivati, hoće li netko na nešto što vi smatrate pozitivnim odreagirati negativno ili uopće neće doživjeti to. Uzmite u obzir i da ste vi stariji i imate razvijene vještine samoregulacije, dok malo dijete to još nema. Vjerojatno i dalje pomišljate da vam ne bi bilo skroz lako s tim, a sad zamislite kako na dijete djeluje nekonzistentnost i nepredvidljivost.
Treća ključa stvar kod koncepta privrženosti jest traženje bliskosti. Ono označava želju da dijete bude fizički blizu figure privrženosti, koja mu može osigurati sigurnost i tješenje u trenucima anksioznosti ili distresa. Sjetite se samo jednog vrlo čestog primjera, kako djeca kad je puno ljudi, više nego što su inače navikli, često dolaze do roditelja te traže njihovu blizinu kako bi se osjećali sigurno. Često i mi u situacijama koje su nam emocionalno zahtjevne tražimo podršku bliskih ljudi ili se s druge strane osamljujemo i to prolazimo sami. Vjerujem da je jasnije zašto neki od nas tako funkcioniraju.
Posljednja stvar kod koncepta privrženosti jest separacijski distres. Ovdj
e je potrebno naglasiti kako je u svakom odnosu normalno i zdravo iskusiti neki dio distresa prilikom odvajana od figure privrženosti. Važno je imati na umu neke čimbenike kao što su to kronološka dob djeteta (koliko je dijete staro) i emocionalna dob djeteta. Iako neki ljudi to smatraju pozitivnim, važno je da budemo svjesni da odsutnost bilo kakve reakcije, kao i pretjerana reakcija prilikom razdvajanja mogu ukazivati na nesigurne odnosne obrasce. Možda nekako manje naglašena, ali u praksi dosta uočljiva jest i separacijska anksioznost kod roditelja, koja se očituje pretjeranom brigom, vrlo čestim provjeravanjem djeteta, nervozom, anksioznosti.
Ovdje sam navela samo neke najznačajnije sastavnice privrženosti koje su mi se činile zanimljivima za podijeliti te koje smatram važnim za razumijevanje kompleksnijih ponašanja vezanim uz privrženost. Iako je privrženost u početku najviše istraživana kod djece, iz razloga što se ona razvija u tako ranoj dobi, kasnije se ustanovilo kako ti rano uspostavljeni obrasci utječu na odnose koji se uspostavljaju u odrasloj dobi o čemu će biti više riječi u daljnjim tekstovima.
Yorumlar