U zadnjih nekoliko dana tema novogodišnjih odluka se često provlačila u razgovorima ljudi s kojima sam provodila vrijeme. Pomislila sam kako je to zanimljiva tema koje bi se mogla dotaknuti. Međutim, nakon kratkog razmišljanja zaključila sam koncept odluka nije nešto meni blisko i da možda nije najbolja ideja za pisanje.
O čemu onda pisati?
Nekako se u mojim rukama našla „Knjiga nade“ antropologinje, primatologinje i aktivistice Jane Goodall i Douglasa Abramsa te se ona se baš učinila kao dobar izbor i inspiracija za započeti godinu.
Jane Goodall govori o nadi kao vještini preživljavanja koja nam omogućuje da idemo dalje unatoč teškim trenucima. Ona od nas traži da se trudimo kako bi se ono što želimo i dogodilo. Ona tvrdi kako nadati se ne znači biti pasivan, kako se često tumači. Nada traži djelovanje i akciju.
Perrell smatra da je nada dio vjere, da će se stvari promijeniti, da će ljudi ostati zdravi, da će naredna godina biti bolja od prethodne, da ćemo konačno biti sretni. Nada se suprotstavlja negativnim iščekivanjima i time nam omogućava da se osjećamo bar malo bolje. Također, govori kako nada može djelovati ljekovito na osobe koje osjećaju anksioznost, iako je istovremeno vrlo krhka. Stoga se katastrofiziranje, odnosno prepuštanje mislima s negativnim ishodima ponekad čini kao „logičniji i sigurniji“ izbor. Ako predvidim što može poći po krivu, vidjet ću što dolazi. Kad to vidim, zaštitit ću se i neću biti povrijeđena.
Nada i želja praćene s još jednim dodatnim slojem straha. Što ako se ono što želim i čemu se nadam ipak ne ostvari? Ukoliko se nadamo i mislimo da će stvari biti bolje, to nažalost ne osigurava da nećemo biti povrijeđeni. Nitko nam ne garantira da će sve biti u redu, samo ako čvrsto želimo i nadamo se.
Rat u Ukrajini bijesni, protesti u Iranu se ne smiruju, postoji rasna i vjerska diskriminacija, zločini iz mržnje, jaz između siromašnih i imućnih se povećava, pandemija COVID –19 nas je ostavila s teškim posljedicama, a klimatska kriza pala je u drugi plan, iako je možda i jedna od najvećih. Goodall konstantira kako prolazimo kroz mračna vremena, dok sociolog Hartmuta Ros još specifičnije dočarava stanje u kojem smo se našli te navodi kako nemamo više osjećaj da trčimo naprijed i ka horizontu i da je borba zabavna, kao i trud da se nešto postigne. Dolazi vrijeme u kojem moramo trčati sve brže, samo da ne bi skliznuli prema dolje. Bježimo od provalije koja je sve bliža, pritom misleći na krize koje vladaju u svijetu.
Logično da si postavljamo pitanje...
Što možemo napraviti? Kako se i dalje nadati unatoč svemu spomenutom?
Rubin i Goodall smatraju da je potrebno djelovati, malim koracima sa svijesti da nam nada nužno ne garantira uspjeh. Jednako kao i sa srećom, tako i s nadom, povjerenjem i vjerom, to nisu logični procesi, ali ne znači da su manje važni. Nada potiče djelovanje i obratno, trebamo nadu da se pokrenemo, a djelovanjem stvaramo još više nade te se ciklus uspostavlja. Edith Eger kaže kako je često pitaju kako netko može imati nadu u situacijama koje se čine bezizlaznim. Ona smatra kako tu dolazi zapravo do miješanja pojmova nade i idealizma. On očekuje da sve bude pošteno i dobro. Nada, s druge strane, uzima u obzir cjelokupnu situaciju, činjenice kao i prepreke, ali ne dozvoljava da nas one zaustave. Ona nije puki optimizam, niti ignoriranje situacije. Ona je izraz snage te je praktički, nepokolebljiva. Ona označava sposobnost da vidimo svjetlo unatoč tmini. Nada se može primijeniti na mnoge trenutne dileme, od rata do bolesti, gladi, problema u odnosima kao i kod egzistencijalnih pitanja. U trenucima beznađa važno da osvijestimo svoje misli, promatramo ih i djelujemo te budemo prisutni s onim što znamo da je vrijedno čuvanja. U praksi to znači da se u trenucima povrijeđenosti okružimo ljudima koji nas podsjećaju da smo voljeni i vrijedni, da zagrlimo dijete u trenucima kad je uznemireno i damo mu do znanja da nije samo, odemo u šetnju nakon što osjetimo anksioznost nakon pročitanog članka o klimatskim promjenama. Jednako tako, možemo se podsjetiti da smo već imali situacije u kojima smo bili povrijeđeni i u kojima smo se suočili s razočarenjem te smo iste savladali. Prisjećanje tog već budi nadu, koju imamo u sebi, samo ju trebamo dozvati.
Pokloni nešto sebi:
Što tebi daje nadu u novoj godini?
Postoji li osoba s kojom se družiš kad trebaš nadu?
Postoji li nešto što te inspirira i utječe na tebe tako da dobiješ nadu?
Oslanjaš li se često na nadu?
Goodall J., Abrams, D. (2022). Knjiga nade. Zagreb: Planetopija.
댓글